Na Velikoj narodnoj skupštini o prisajedinjenju Banata Kraljevini Srbiji 1918. godine, bilo je 6 delegata iz Crepaje

Na Velikoj narodnoj skupštini o prisajedinjenju Banata, Bačke i Baranje, Kraljevini Srbiji 1918.godine, bilo je i 6 delegata iz banatskog sela Crepaja. Jedan od njih je i Ljubomir Ilijević, zemljoposednik-domaćin. Uticajan, cenjen i kako su kazivali veoma prozorljiv čovek koji je umeo dostojno da prenese glas svojih Crepajaca. Među delegatima je bio i njegov brat od strica Lazar Ilijević.

Crkveno-školska autonomija koju su naši preci u Austro-ugarskoj ispisali krvlju i urezali mačem sačuvala je nacionalni i kulturni identitet Srba prečana. Posebna je zasluga uglednih porodica koje su gradile prve škole i crkve, kao što su to bili Ilijevići iz Crepaje.

Potekavši od takvih rodoljuba Ljubomir Ilijević je misiju svojih predaka krunisao kao učesnik Velike narodne Skupštine na kojoj je doneta odluka o prisajedinjenju Vojvođanskih oblasti matici Srbiji.

Možemo da kažemo da se borba za neko srpsko ujedinjenje vodila još davnih godina, ne direktno kroz političke aktivnosti već kroz razvijanje jezika. Ovo je bila Austrougarska i to je bilo vrlohrabro za to vreme. Ceo taj period razvitka porodice išao je ka tome da ovde naprave svoje gnezdo. Napravili su imanje koje je Ljubomir zaokružio, priča praunuk Ljubomira Ilijevića koji nosi njegovo ime.

Ljubomir ili Nika kako su ga zvali, završio je trgovačku akademiju u Pešti, ali je voleo zemlju i rodno mesto. Znanjem i radom tokom godina uvećava imanje na 200 hektara, oranica i postaje jedan od najvećih zemljoposednika u Crepaji. Od te zemlje, prema kazivanjima, živelo je još 30 porodica, koje su radile na njegovom, tada izuzetno modernom imanju. Iako nije bio politički opredeljen, kao cenjen i ugledan čovek, Ljubomir je izabran da sa svojim bratom od strica, tadašnjim učiteljem, Lazarom Ilijevićem predstavlja selo na Velikoj narodnoj skupštini.

Princip je bio da se na javnim zborovima – aklamacijama biraju poslanici za Narodnu skupštinu. To su uglavnom bili ljudi koji su se isticali svojim radom, dobrotvori… U svakom slučaju ljudi koji su imali poštovanje sredine, objašnjava istoričar viši kustos Srđan Božović.

Kažu da je jedan od naših najvećih slikara Uroš Predić u detinjstvu i mladosti često boravio na imanju porodice Ilijević u Crepaji, iz čije kuće je njegova majka.

Ljubomir Ilijević nije vodio život gazde, već radnika – paora. Upokojio se u 71 godini, 1927, na svom imanju u Crepaji. Dva stara silosa ostala su kao nemi svedoci vremena u kom se ugled sticao napornim radom na njivi i viteškom borbom za slobodu zlatnu, kao klasje žita ili cvet suncokreta.

Izvor: RTV

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *